Želimo preporučiti djelo koje trenutno čitamo našim vršnjacima, ali i svim građanima grada Karlovca. To je djelo naše sugrađanke Bojane Meandžija, koje je ona napisala već s trinaest godina počevši sa zapisima na zidovima atomskoga skloništa tijekom Domovinskog rata. Riječ je o autobiografskom romanu u kojem spisateljica opisuje djelić svog djetinjstva zahvaćenog ratom.
Nikol: “Djelo je jako zanimljivo, a posebno to što možemo vidjeti kako su djeca tada živjela i što su sve imala, a što mi sve imamo danas.“
Karla: „Roman je zanimljiv i poučan. Ima i dosta napetih dijelova. Djelo nas uči da budemo zahvalni na svemu što danas imamo.“
Korina: „U romanu ima dosta napetih i vrlo opasnih trenutaka. Dosta nas je osvijestilo koliko možemo biti sretni što se ne nalazimo u takvoj situaciji.“
Glavni lik je autorica djela, Bojana, koja nam detaljno opisuje svoje viđenje Domovinskoga rata od samog početka pa do njegovoga kraja. Doznajemo kako su djeca proživljavala te trenutke, kako su se osjećala i koja su im prava tada bila uskraćena. Nisu mogli ići u školu, bili su u stalnom strahu, nekada nisu imali na za jesti, nisu mogli na svježi zrak niti na opuštenu igru s prijateljima. Sivilo, kakvo danas ne možemo niti želimo zamisliti.
Preporučamo da pročitate ovaj autobiografski roman kako biste shvatili isto što i mi, a to je da trebamo biti zahvalni na svemu što imamo, da trebamo cijeniti i voljeti svoju obitelj i uživati u svakom trenutku!
Trči, ne čekaj me!
