Prije nekoliko stoljeća, olujne proljetne noći, rodila se jedna mala djevojčica. Nije to bila obična djevojčica. Njeni roditelji su bili siromašni i živjeli su u malom, zabačenom selu, daleko od civilizacije kojim je, uvijek istoga dana u godini, prolazila zla sila koja bi neku kletvu, neko zlo ili čak i smrt donijela djetetu koje se baš toga dana rodilo u bilo kojoj obitelji u tom selu. Mala se djevojčica rodila baš na taj dana, no, njeni su roditelji ostali u čudu, jer ona je izbjegla veliko zlo. Nitko ne zna kako niti zašto. Umjesto smrti ili kletve, zla joj je sila dala nešto neobično; dobila je oči različitih boja. Jedno je oko bilo smaragdno zelene boje, a drugo je bilo plavo, tamnije od dubine mora.
Njeni su roditelji to smatrali čudom, pa su joj dali ime Mirabel, što znači čudo.
No, iako sretni što im je dijete preživjelo, ubrzo su shvatili da su previše siromašni i bolesni da bi je zadržali, pa su je ostavili ispred vrata bogate obitelji na početku sela. U košarici pred vratima je bila Mirabel, a pored nje papirić na kojemu je pisalo njeno ime. Bogata obitelj ju je zadržala i odlučila je odgojiti kao njihovu vlastitu kćer. Par je imao još dvije kćeri; jedna se zvala Rose, a drugoj je ime bilo Olivia. Obje su je prihvatile kao svoju malenu sestricu koja ima oči različitih boja.
Godine su prolazile, sve je bilo odlično, dok se roditelji nisu razboljeli i ubrzo, jedan za drugim umrli, a tri su sestre ostale same.
Isprva je bilo teško, ali navikle su se na novi život, svaka je imala svoje obaveze i dužnosti. Nedostajali su im roditelji, a i starije su sestre shvatile da bi uskoro mogle postati siromašne, jer nisu znale kako zaraditi novac da bi imanje opstalo, pa su, malo po malo, rasprodavale stvari s imanja. Nisu znale kome se obratiti za pomoć, kako riješiti problem.
Mirabel je često bila zadužena za čišćenje kuće, pa je jednoga dana odlučila počistiti i tavan, možda pronaći nešto za prodaju. U masi stvari koje je pomicala, naišla je i na jednu staru košaru s dekicom u kojoj je bio papirić s njenim imenom. Bila je začuđena! Iznenadilo ju je i to što je ispod košare bila i jedna čudna knjiga. Prvo je pomislila da je to obična knjiga s bajkama, pa ju je otvorila i zavirila u nju, krenula je čitati. No, knjiga nije bila o bajkama, tu su bile samo slike obitelji. Počela je listati knjigu i promatrati ljude na slikama. To su bile slike nje i njenih sestara kad su bile malene. No, na zadnjoj je slici ugledala sebe s nekim nepoznatim ljudima koje nikada prije nije vidjela. Krenule su joj suze od straha; suza koja je kliznula iz smaragdno zelenog oka prošla je niz obraz i pala točno na sliku. U idućoj sekundi, sve se oko nje okrenulo i ona se stvorila na nekom drugom mjestu; na mjestu gdje je slika nastala. Kao da je ušla u tu sliku, u tu drugu stvarnost. Vidjela je ljude, muškarca i ženu, za koje do tada nije znala da su to njeni pravi roditelji, kako je u istoj onoj košari koju je upravo pronašla na tavanu, ostavljaju ispred kuće bogate obitelji. Začula je i svoju pravu majku kako govori: „Mi smo tvoji roditelji. Ako nas ikad zatrebaš, uvijek ćemo biti uz tebe. Nismo s tobom, ali u srcu znaj da smo uz tebe i u najtežim trenucima, samo nas trebaš pozvati da dođemo.“
Mirabel ih je zazvala i njeni su se roditelji stvorili pred njom. Tada su joj objasnili da ih je zla sila, koja je njoj dala različite oči, činila bolesnima, na kraju ih je i zarobila te su je dali bogatoj obitelji da ne zarobi i nju. Suza s njenog zelenog oka, poništila je čaroliju zle sile i roditelji su se vratili. Mirabel je pojurila sestrama, kazala im kakvo se čudo dogodilo i da ponovno sve tri imaju roditelje koji će brinuti o njima.
autorica teksta Magdalena Bičak
mentorica Danijela Jurac
