Osvanuo je sunčani dan. Iako je bila jesen, vrijeme je bilo lijepo i toplo. Ostao sam iznenađen i začuđen. Unazad tjedan dana kiša je lijevala i ovo me je sunce ugodno iznenadilo.
Tata je ušao u moju sobu i upitao me želim li ići brati kestene. Pristao sam. Vozili smo se prema šumi, a ja sam gledao kroz prozor. S drveća je padalo raznobojno lišće. Put je bio posut prekrasnim jesenskim tepihom. Čim smo ušli u šumu, naišli smo na drvo kestena i počeli brati njegove plodove. Vrlo brzo smo napunili svoje košare. Vratili smo se do automobila, ostavili pune košare i uzeli prazne. Odlučili smo ući dublje u šumu. Nakon pet minuta hodanja, uspinjanja i spuštanja šumskim brežuljcima naišli smo na ogromno drvo. I tata i ja smo ga pokušali obujmiti rukama, ali bezuspješno. Drvo je bilo široko otprilike pet metara i visoko barem dvadeset metara. Isticalo se svojom veličinom i svijetlom bojom. Tata je rekao da je to bilo drvo breze. Odjednom su se na drvetu pojavile oči i usta koja su isijavala, poput vatre. Drvo je progovorilo i reklo nam da bježimo iz te šume jer se u njoj nalazi zli duh gljive. Mislili smo da drvo laže i nismo obraćali pažnju na njegove riječi. Okrenuli smo se i nastavili tražiti kestene. Ubrzo smo začuli šuštanje. Isprva je bilo tiho, a zatim sve glasnije i glasnije. Nešto sam se približavalo velikom brzinom. Ukipili smo se i raširili oči. Ugledali smo veliku prozirnu gljivu kako leti prema nama. Potrčali smo prema automobilu. Gljiva nas je gađala malim vatrenim gljivicama koje smo mi pokušavali izbjeći. Zadihani i iscrpljeni od trčanja, iskočili smo iz šume.
Odjednom je sve utihnulo. Nije bilo šumova, nije više bilo gljive. Tata i ja smo sjeli u automobil i vratili se kući. Dugo sam sjedio u tišini. Shvatio sam da je ponekad potrebno poslušati savjet koliko god da se on činio nestvaran.
Lukas Vukelić, 5.a
